Chelsea u Premiershipu 2014/15 = Winner

To bi bilo to, ŠAMPIONI!!!

https://youtu.be/3pW6nL9wqgo

Hajmo na 92 boda, da popravimo rekord iz 2006 :D

Hajmo na 92 boda, da popravimo rekord iz 2006 :D

Nema potrebe da se navijači pate i poslije osvajanja Premiershipa, treba igrače pustiti nek igraju fudbala i ubaciti par mladih. Hazarda, Matića, Terrya, Ivanovića i ekipu komotno poslati na odmor već sada.

https://youtu.be/3pW6nL9wqgo

Dok pricaju Nemanja i Bane neko vice serbs mafia hahhaha

A intervju sa Fabregasom ne znam kako ce preziveti navijaci Arsenala :D

Apsolutno su mi bodovi iz sljedecih utakmica nevazni.Volio bih vidjeti ove omladince na djelu vise nego hljeba se najesti.Ubaci i Luisa,Mikela,Cuadrada,Ake-a i ostale pa nek izgubimo i 3 razlike od Liverpula zaboli me.Samo daj nek djeca igraju.

Ide bunkerica na Lpool i laganih 1:0 :D

Bilo kako bilo titula je tu i svakako da će biti zanimljivo ispratiti kako će proći ove 3 utakmice, prostora za opuštanje ima, prostora za kombinovanje ima, tada vidjećemo kako će sve to izgledati. Mourinho kako god odluči da privede sezonu kraju, ja mu neću zamjeriti, prosto cilj je ispunjen i sada šta bude..

Po meni najzasluzniji ove sezone za titulu(pika se samo standardna postava):

 

1.Hazard-konstantan kroz celu sezonu, vukao kad niko nije.

 

2.Matić-Najzaslužniji za ovako malo primljenih golova, prvi deo sezone odigrao bolje od Hazza, ali je malo opao u drugom, što zbog umora, što zbog pada kolege iz veze Seska, jbg morao je da trči za obojicu svaku tekmu posle 60 min. Najbolji DMF na svetu.

 

3.Sesk-Baš kao i Matke, smo što je u drugom delu baš zakazao sa asist. što zbog odsustva Košte, što zbog promene filozofije igre. Dao je malo golova, ali su bili od velike važnosti.

 

4.Košta-Sjajno se uklopio u PL, iskreno sam to i očekivao od njega, možda ne onako furiozan početak sezone, već sve što bude sezona više odmicala da bude bolji, bilo je obrnuto,no na to su uticale i suspenzije i povrede, ali sve u svemu ja sam zadovoljan, moglo je i bolje, ali biće.

 

5.Azpi-Uz Hazarda i (c) najkonstantniji, mnoštvo duela je dobijo, veliki borac, skoro je bio neprelazan, retkost je bila da neko probije po njegovoj strani.

 

6.Teri-Veliki je posao uradio na terenu, ali je sigurno da je još veci u svlačionici. Pravo je čudo da u svojim godinama drži takav kontinuitet, svaka čast. Njemu ova titula najviše i znači kolko mi se čini, zaslužio je!

 

7.Bane-Čovek za velike/bitne utakmice, samo kad se setim gola A.Vili, brojne bitne asis. da ne nabrajam. Nosijo je on ove sezone i više no što je mogao da ponese, Murinjo ga nije štedeo, a trebao je, bar malo, no dobro. Imao je male podove od po 3/4 utakmice lošije od njegovog nivoa, dosta je više doprinosijo napadu nego odbrani, dosta je "duvalo"po njegovoj strani, jbg i godine čine svoje. 7 mesto od 11 izgleda loše, ali on je odradio ogroman posao, i koliko su bitni ovi pre njega nabojani toliko je i on. Nijanse odlučuju.

 

8.Kurto-Prva sezona, 22 god. na osnovu partija iz poslednje sezone provedene u A.M. očekivao sam manje primljenih golova, ali svi ti golovi su padali ni iz čega, nekim sretnim okolnostima, neki odbici. 10-ak puta je spasavao čiste golove npr. protiv Lestera, KPR-a, MU, Evertona....., da ne nabrajam. Uspešno je zamenio hobotnicu, nek mu je sa srćom, nek bude dobar kao i naš Čeh, i nema brige.

 

e sad oni manje zaslužni.

9. Kejhil-Za mene najveće razočarenje, gledajuci prošlu sezonu i njegove partije u pomenutoj. Pred kraj se trgnuo, ali kasno, no bolje ikad nego nikad, to zna Oskar.

 

10.Vilian-Mnogo me nervira, msm da sam zbog njega postao rasista hehe, šta reci, "puno zuji malo meda daje", dao je onaj bitan gol protiv Evertona, i to je jedino čega se setim kad je o njemu reč. Sad je pred kraj poboljšao svoju igru, tipa Tores, znate o čemu pričam.

 

11.Oskar-Koliko je Hazz odigrao loših utakmica ove sezone, toliko je Oskar dobrih. U prvom delu je ko bojagi nešto i igrao, ma igro je k****, nego su ostali igrali sjajno, pa mu se žmurilo na jedno oko, drugi deo čista katastrofa, nema on ovde više šta da traži, on je za italijansku ligu.

Meni nisu toliko bitne preostale utakmice, ali ne bih volio da izgubimo ijednu. Bar remiji da budu. U globalu sezona je protekla i bolje nego sto sam ocekivao. Drugi dio sezone me je odusevio, ne zbog igre, vec zbog toga jer smo pokazali koliko smo jaki, te kako bez forme i bez energije mozemo da dobijamo. Neki igraci su stasali u ovoj sezoni, pogotovo mislim na Hazarda. Zouma je izum sezone, prezadovoljan sam tim pojacanjem i nikako ne bih volio da zavrsi na nekoj pozajmici samo da bi napravili prostor za Varanea. Willian je pokazao da moze biti jako koristan, cak i odlican i to uglavnom kad igra u sredini te kad se malko oslobodi ta njegova kreativnost. Neke necu ni komentarisati, one koji su se vec dokazali, ili kod nas ili prije, naravno mislim odreda na Baneta, Garya(koji je imao losiju sezonu nego inace, ali siguran sam da je to samo prolazna faza), Terrya, Nemanju, Fabregasa itd. Naravno nije sve tako krasno, naime koliko god ja bio dobre volje zbog dobre sezone ovo moram spomenuti. Neki igraci i dalje stagniraju, nekad se pojavi nesto dobro sa njihove strane, ali uglavnom su oni ti koji se slepaju, ne mora niko pogadjati, radi se o Oscaru i Ramiresu. Sto se tice njihove buducnosti, mozda je i ima u ovom klubu, ali nadam se u vidu dzokera. Cak je Oscar i najbolje igrao kad je ulazio sa klupe. Iskren da budem ne bih se bunio da jednog suncanog dana ovog ljeta procitam vijest kako je zavrsio u Parizu za 50 milki. Uglavnom to je to sto se tice igraca. Igre cu se kratko dotaci, prezvakali smo to i previse. Igra nije losa, sa malo hrabrosti i okomitosti moze biti jos ubitacnija, nadam se tome sledece sezone. Nadam se dobrim pojacanjima, pa jos manje da budemo ograniceni na pojednice i da probijemo led sa Mouom (LP) i zajedno proslavimo jos bolju sezonu sledece godine. Ova je zaista bila odlicna.

 

Sent from my Nexus 4 using Tapatalk

Sezona je već skoro već gotova, osvajanjem titule Premier Lige nakon 5 godina mislim da se ova sezona može smatrati uspješnom, isto tako titula nakon 5 godina zaslužuje post posvećem komplet sezoni. Ja sam napisao neki svoj pregled i viđenje sezone u cijelini, sezona je takva da sam napisao za forumske standarde roman :D. Ovaj moj da tako kažem sastav je stvarno dugačak, spomenuti su svi najznačajni događaji i utakmice, ko hoće neka čita ko neće hvala što je ušao u temu :D

 

 

.

TITULA ZA NEKU NOVU GENERACIJU

 

Sezona je već u najavama bila sezona iz koje je se moralo nešto izroditi, ili osvajanje „velikog“ trofeja ili potpuni debakl, na krilima pojačanja poput Cesca Fabregasa i Diega Coste Chelsea je već bio u svim kombinacijama za osvajanje trofeja. Dok su neki pravili šale na račun izjave Josea Mourinha da je prošla sezona bila utrka „konja i ponija“ navijači Chelseaju su svoj veliki razlog za optimizam pronalazili u sada već dobro poznatoj rečenici „ovo je druga sezona Mourinha“, druga sezona u raznim klubovima koje je vodio Josea Mourinha u njegovoj karijeri je bila pojam za trofeje. Jose Mourinho je i sada bio tu, ali mnogo je se stvari promjenilo na Stamford Bridgeu pred početak nove sezone, neka lica koja su označavala dobra stara vremena više nisu bila tu. Frank Lampard koji je već bio dio svega onoga što ima veze sa Chelseajem više nije bio tu, izostanak Petr Cecha iz prve postave više nije bila senzacija dana, heroj Munchena Didier Drogba vratio se među svoje „Plavce“, Ashley Cole je u miru i tišini napustio klub, a po mnogima „rak rana“ ekipe Fernando Torres više nije imao svoj ormarić u svalačionici Stamford Bridgea. Svakako da su dešavanja oko ovih dobro poznatih lica u Cobhamu bacili neki svoj potpis na novu sezonu jer niko ko ima Chelsea u srcu nije bio ravnodušan da nakon toliko godina svoju veliku „8“ gleda u dresu velikog rivala za titulu, broj 11 je vraćen čovjeku kojem i pripada, ali broj 8 je izgubio svaku svoju smisao, ništa više nije bilo isto. Chelsea je morao krenuti nekim novim putem, putem kojim će ga nositi neka nova lica i junaci uz kapitensku traku na ruci lidera i vođe ovog tima Johna Terrya, teret ja morao pasti na neka druga leđa, kandidata je bilo, a navijači su čekali svog novog junaka. Sjećanja na osvajanje Lige Prvaka su nešto što još uvijek nije izgubilo nijanse plave boje, ali su sjećanja na posljednje osvajanje Premiershipa već polako počela da gube na sjaju, 5 godina bez osvajanja Premier Lige je ogroman period za klub kao što je Chelsea i ambcije koje su vezane za taj klub, iz tog razloga navijači i Roman Abramovich su tražili odgovor, a odgovor je morala dati družina iz Cobhama na čelu sa Joseom Mourinhom.

 

Veče u Burnleyu je označilo početak puta u borbi za titulu, svi su čekali premijeru novog Chelseaja, Chelseaja koji oslonac traži na nekim novim licima, pitanje je bilo samo jedno „šta i koliko može ovaj Chelsea?“. Igrači su položili svoj prvi ispit, generalna proba je prošla uspješno, Cesc Fabregas je pokazao da se on u Premiershipu osjeća kao kod kuće a čovjek koji je imao „etiketu“ lošeg momka Diego Costa je pokazao zašto je njegov dolazak značio pakovanje kofera za Fernanda Torresa. Utakmica protiv Burnleya je pokazala bar mali signal da Jose Mourinho ima sve u svojim rukama i da se u Manchesteru već mogu spremati za dobro uštimanog rivala iz Londona. Prvih mjeseca dana sezone je bilo kao iz bajke, Chelsea je gazio sve redom, raspucani i efikasni Chelsea je bio predmet pohvala sa svih strana, čak i sa onih strana od kojih se nije očekivalo, magija Edena Hazarda, asistencije Cesca Fabregasa koje oduzimaju dah i brutalna završnica Diega Coste su bili toliko normalna pojava da su se mogli uvrstiti u vremensku prognozu, jedina mrlja za taj period je podjela bodova protiv Schalkea u Ligi Prvaka. Sve to je bilo samo zagrijavanje za utakmicu koja je bila označena kao sudar dva najveća rivala za titulu, Chelsea je gostovao na Etihadu protiv Manchester Citya a tamo ih je čekao čovjek dobro poznatog lica koji je sada bio u nešto svjetlijoj opremi, razlika između boje dresa dvije ekipe je bila u nijansama, ali za navijače Chelseaja kada je Frank Lampard u pitanju razlika je bila ogromna. Vjerovatno je se svako od nas uvjerio da život piše čudne priče i priče u koje je nekad teško povjerovati, baš jedna takva priča je ispričana tog dana u Manchesteru, za neke je to bila noćna mora za nekog samo povratak u realnost. Realnost je bila da je Frank Lampard sada na terenu jedan od 11 protivničkih igrača koji žele ugroziti gol Chelseaja, upravo se to desilo, Chelsea je imao vodstvo,  reakcija Manuela Pellegrinia na to je bila ulazak Franka Lamparda u igru, a onda slijedi šok i nevjerica, osjećaj koji je teško objasniti i osjećaj za koji navijači Chelsea nisu bili spremni, Frank Lampard je postigao gol protiv Chelsea i sve nakon toga je istorija. Navijači Chelseaja na Etihadu su pokazali poštovanje prema Franku Lampardu, za uzvrat od popularnog Lampsa su dobili gol protiv njihovog tima i izjavu kako ni njemu nije lako, izdaja ili dokaz veličine je dilema koja će zauvijek biti između navijača Chelseaja.

 

Vrijeme je bilo da se sve to ostavi po strani jer je mjesta na vrhu bilo samo za jednu ekipu, Chelsea je nastavio da melje redom, šest vezanih pobjeda u tri različita takmičenja su bile još jedan dokaz snage i kvaliteta, pobjeda protiv Arsenala je bila nešto najslađe, Premiership je bio pod kontrolom, grupana faza Lige Prvaka je bila takođe pod kontrolom, a rezultati u Capital One Cupu nisu izostali. Kao i pobjednička serija na početku sezone i ova pobjednička serija je prekinuta u Manchesteru samo ovaj put na Old Traffordu, kao u stara dobra vremena Didier Drogba je nosio Chelsea prema pobjedi ali je kao i na Etihadu finiš utakmice donio razočarenje za „Plavce“ i podjelu bodova. Sezona je sve više hvatala zalet, Chelsea nije pokazivao slabost, samo je na trenutke igra ekipe Josea Mourinha izgledala kao oružije bez municije, prolazila je utakmica po utakmica u miru i pobjedama londonskih „Plavaca“, sve to je bilo posljedica postavljanja još jednog velokog pitanja „da li ovaj Chelsea može ponoviti nepobjedivu generaciju Arsenala i završiti sezonu bez poraza?“, dok su se svi ostali bavili odgovorom na to pitanje Jose Mourinho je po običaju radio sve samo da skine taj pritisak sa svoje ekipe. Odgovor smo čekali do posjete Chelseaja na St. James Parku, standardno teškom terenu za osvajanje bodova za Chelsea, pobjeda Newcastlea dala je odgovor na još jedno veliko pitanje, igrači sa Stamford Bridgea su se pomirili sa svojim prvim porazom u sezoni a navijači su poraz pravdali izostankom još jednog stuba igre Chelseaja Nemanje Matića.

 

Reakcija ne sve to bila je nova pobjedniča serija i 5 vezanih pobjeda u svim takimičenjima pred ulazak u „ludački“ ritam Premier Lige, do tada prednost Chelseaja u odnosu na konkurente nije dolazila u pitanje, ali je baš taj „ludački“ period uzdrmao Chelsea i omogućio Manchester Cityu da se bodovno poravna sa ekipom Josea Mourinha i tako označi novi početak borbe za titulu. Sve to donijelo je sve više komentara na račun suđenja, nervoza i neke sudijske odluke su učinile svoje i Jose Mourinho je nakon remija u Southamptonu krenuo u „obračun“ sa sudijama, priča o kampanji protiv Chelsea je bila u centru pažnje, a dodatni komentari Jose Mourinha su samo još više dizali tenziju između FA-a i prvog čovjeka struke Chelseaja. Ipak sve to je bilo samo uvertira za veliki šok za sve one kojima Chelsea nešto znači, „Plavci“ su nastradali na White Hart Laneu od svog ljutog rivala Tottenhama rezultatom 5-3, taj trenutak je prelomio sezonu Chelseaja na dva dijela jer je to bio prvi veliki pad i prvi veliki udarac za lidera tabele, moral na slabom nivou, vremena za analizu malo, jedino što je se tražilo je pozitivna reakcija igrača na terenu na prvoj sljedećoj utakmici, razlog za iskupljenje je bio ogroman. Prednost od 8 bodova je postala samo nešto o čemu je se moglo razmišljati da bi se popravilo raspoloženje, više je nije bilo na tabeli, Manchester City je pokazao osobinu dostojnog rivala i bodovno se poravnao sa Chelseajem, za mnoge je taj dan bio prvi dan Nove godine ali je za igrače Chelsea taj dan vjerovatno nazvan „nova sezona“ jer je se sve ono što su gradili srušilo i morali su ponovo krenuti iz početka.

 

Poraz od Tottenhama je podjelio sezonu Chelseaja na dva dijela u svakom smislu, ipak segment gdje je se to možda i najviše osjetilo je igra i pristup, lepršava igra je ostavljena tamo negdje da skuplja prašinu, kao da takva igra više nije bila potrebna izabranicima Josea Mourinha, put do titule je promijenjen, ako za igru iz prvog dijela sezone možemo reći da je to igra koja je bila dostojna brzog i modernog puta, onda se vjerovatno ovaj put koji je izabrao Chelsea kada je igra u pitanju može nazvati „šumski put“. Taj „šumski put“ možda nije prohodan kao neki moderni putevi, ali ako se snađete na „šumskom putu“ onda će te vjerovatno stići do svog cilja, ostvarnje tog cilja će neki osporavati a kod vas će sigurno dobiti na značaju. Očigledno da je se Jose Mourinho tada vratio na svoj poznati moto „pobjeda sa 1-0 donosi isto bodova kao i pobjeda sa 5-0“ razlika u pobjedama je bila samo vizuelna ali to Mourinha nije zanimalo, igrači su prihvatili takav način razmišljanja i vratili se poslu, pobjeda protiv Swanseaja je vjerovatno bila posljednja utakmica za uživanje navijača, ko bi rekao. Gostovanje na Anfieldu u okviru Capital One Cupa je vjerovatno bio uvod za način igra Chelseaja do kraja sezone, ipak taman kada je se Chelsea oporavio od nesreće na White Hart Laneu i kada je pušten na „kućno njegu“ uslijedio je novi udarac, Bradford City je pomeo Chelsea sa Stamford Bridgea rezultatom 2-4 i borba za trofej FA Cupa je završena na sramotan način, klasični nokaut.

 

Mnogi su tada u upotrebu vratili rečenicu „bitni su samo Premiership i Liga Prvaka“, turbulentan period je se nastavio, revanš susret Capital One Cupa protiv Liverpoola je donio pobjedu Chelseaja koja je značila plasman u finale i prvu „meč loptu“ za trofej. Ipak čovjek koji je bio centralna figura nakon utakmice bio je Diego Costa, čovjek specifičnog shvatanja borbe na terenu je da li slučajno ili namjerno nagazio Emrea Cana i tako se obezbijedio ogroman prostor u engleskim medijma  željnim skandala i teorija zavjere. Od situacije koje se redovno dešavaju na fudbalskim utakmicama napravljen je zločin, Diego Costa je označen kao državni neprijatelj broj 1, vjerovatno su i neki osuđeni zločinci imali bolji tretman od medija. Naravno šanse da Diego Costa prođe bez kazne su bile ravne šansama da se navijači Arsenala prestanu pozivati na već dobro poznatu rečenicu„vidjećete vi sljedeće sezone“, tako da je Diego Costa kažnjen sa 3 utakmice suspenzije. Jose Mourinho je imao odgovor, press konferencija pred utakmicu sa najvećim rivalom za titulu Manchester Cityem je otkazana, novinaru su bili bijesni, ali su morali da prihvate ovaj odgovor u režiji Special One-a na loš odnos medija prema Chelseaju. Napadačka oštrica Chelseaja je oslabila, suspenzija jednog od najjačih oružija „Plavaca“ je tražila da neko drugi bude dostojna zamjena, ipak snaga i timsku duh su ponovo izašli na površinu, Loic Remy je obezbijedio podjelu bodova protiv Manchester Citya, a Branislav Ivanović i Willian su donijeli novih 6 bodova i uspješan prolazak kroz period bez svog najboljeg strijelca.

 

Nakon svih prepreka na domaćem tlu, vrijeme je bilo da se malo izađe među svijet, izvlačenje osmine finala Lige Prvaka donijelo je gostovanje u Parizu, vjerovatno ni jedni ni drugi nisu bili baš zadovoljni izborom protivnika ali što se mora nije teško. Parižani željni osvete nisu bili protivnik po mjeri, Chelsea je se ponovo oslonjao na taktičke zamisli Mourinha kako bi se primirio agresivni protivnik, Chelsea je u tome uspjeo sa rezultatom 1-1 u Parizu. Rezultat je bio takav da je Chelsea imao ulogu favorita za prolaz, sa obzirom na dešavanja na terenu ekipa Jose Mourinha je mogla biti prezadovoljna, ipak prije revanša Chelsea je morao rješiti obaveze u ligi i na Wembleyu.

 

Sezona je bila takva da je teško bila šta moglo proći bez drame, pa tako ni utakmica protiv Burnleya nije mogla proći mirno, utakmica protiv Burnleya njie izgledala kao utakmica o kojoj će se danima pričati, „Plavci“ su imali vodstvo, utakmica je se približavala kraju, ništa spektakularno, a onda na scenu izlazi Ashley Barnes i svojim „da se naježišâ€œ potezom nad Nemanjom Matićem okreće utakmicu u potpuno novom smjeru. Ashley Barnes je gle čuda ostao bez bilo kakve kazne, ali onaj ko jednostavno nije mogao da pređe preko svega je Nemanja Matić, ako je neko važio za smirenog igrača onda je to on, prosto teško ga je bilo i zamisliti u takvoj situaciji u kojoj se fizički pokušava obračunati sa rivalom. Bio je to trenutak kada su bodovi bili u drugom planu, Nemanja Matić je izbačen iz takta, crveni karton je bila zanemarljiva kazna kada se pogleda šta je zapravo mogla biti posljedica. Naravno to je bila top tema sljedećih nekoliko dana, mišljenja o cijeloj situaciji su stizala sa svih mogućih adresa, bivše sudije su ponovo počele dijeliti pravdu i suditi o ovom događaju, ali za Matića nije bilo spasa bar kada je suspenzija u pitanju, kažnjen je sa 2 utakmice suspenzije, FA je smanjivajem kazne sa 3 na 2 utakmice glumio dobru vilu, ali samo glumio, vjerovatno su očekivali i zahvalnicu od Josea Mourinha.

 

Kao tableta za smirivanje situacije došlo je finale Capital One Cupa protiv Tottenhama i prva prilika da se osjeti ukus osvajanja trofeja u ovoj sezoni, Wembley je za mnoge klubove mjesto gdje je se važno pojaviti, za Chelsea to je stadion gdje se osvajaju trofeji, a kralj Wembleya je ponovo bio tu. U prilikama kakve su tada vladale oko i u Chelseaju zbog raznih događaja, zbog igre pa i rezultata, finale između Chelseaja i Tottenhama je svoj početak dočekalo bez izrazitog favorita, jer prosto niko od učesnika finala nije zaslužio tu ulogu. Igračima Chelseaja je vjerovatno još uvijek u glavama bilo njihovo ponižavanje sa White Hart Lanea, dok su igrači Tottenhama na osnovu iste utakmice bazirali svoje nade da mogu do trofeja. Finale je proteklo u dijeljenju lekcija iz iskustva i rutinske igre od strane „Plavaca“ za komšije iz Londona, baš onako kako to rade prave komšije, sve je prošlo bez velike drame, Chelsea je sa 2-0 osvojio svoj prvi trofej u drugom mandatu Josea Mourinha. Ovaj trofej je sigurno mnogo značio, dao je vjetar u leđa ekipi koja još uvijek nije postigla velike stvari, u isčekivanju dešavanja u borbama za dva najveća trofeja i Capital One Cup nije bio za baciti.

 

U popravljenoj atmosferi Chelsea je slavio na teškom gostovanju kod West Hama, a onda je došao red da se pokaže šta se može uraditi u Ligi Prvaka, revanš susret osmine finala protiv PSG-a je bio još jedan veliki test za ovu generaciju. Rezultat 1-1 iz prve utakmice je mnogima od nas stvarao osjećaj nesigurnosti, ne zato što je to bio loš rezultat, daleko od toga, već je nesigurnost dolazila od straha da ova ekipa neće znati izaći na kraj sa ovim nezgodim rezultatom, jer je u prošlosti osnovni uslov da vidimo snažni i veliki Chelsea u velikim europskim noćima bio deficit iz prve utakmice, deficita ovog puta nije bilo. U nedostatku imperativa pobjede vidjeli smo jedan potpuno razbijen i uplašen Chelsea, ništa nije ličilo na ekipu koja može da prođe dalje, ni crveni karton Zlatana Ibrahimovića nije pomogao, samo je povećao dubiozu. Nije bilo želje, nije bilo borbe, nije bilo koncentracije, nije bilo ideje, jednostavno izostalo je sve ono što je potrebno za uspjeh na najvećem nivou, Chelsea je ispao nakon produžetaka, kraj jedne tužne noći na Stamford Bridgeu upotpunio je David Luiz svojom velikom proslavom gola protiv svog bivšeg kluba, ko bi se nadao od onakve ljudine kakvom su ga smatrali navijači Chelseaja. Očekivana je još jedna velika plava noć na Stamford Bridgeu a na kraju smo dobili Chelsea kojeg su masakrirale kaukulacije, rezultat iz prve utakmice od 1-1 koji je na prvi pogled bio odličan, zapravo je bio rezultat koji je na igrače imao uticaj poput atomske bombe na Japan.

 

Nakon utakmice Jose Mourinho je bio vidno razočaran i može se reći da osjećaj sramote nije izostao, među svim izjavama on je rekao jednu rečenicu koja nije spadala u njegovu standardnu ponudu kada su izjave u pitanju, uvijek oprezni i rezervisani Jose Mourinho koji je do sada sve radio samo da bi smanjio pritisak na svoju ekipu je rekao „ispali smo iz Lige Prvaka ali osvojit ćemo Premier Ligu“. Takva izjava je bila znak da se sezona jednostavno mora spašavati u Premiershipu, a Mourinho koji je takvom izjavom pod pritisak stavio i sebe i ekipu je dokazao da se sa gazdom Romanom ne isplati zezati ni ako se zovete Jose Mourinho, jer izostanak velikih uspjeha je nešto što gazda ne oprašta. „Plavci“ su se morali vratiti u borbu za spašavanje sezone, spašavanje sezone je imalo svoj jedan jedini uslov, a to je osvajanje Premier Lige nakon 5 dugih godina, sve osim toga bilo bi ravno potopu Titanika. Podjela bodova sa Southamptonom svakako nije predstavljala neki povratak u život, povratak u život bar kada su pobjede u pitanju je moralo da čeka gostovanje protiv Hull Citya kada je Chelsea u svega 30 minuta pokazao kako jedna ekipa može da izgleda fantastično a već za par minuta da izgleda toliko loše na terenu da je bilo humano prebaciti na utakmicu tipa Almeria-Getafe i ne pokajati se. Loic Remy je još jednom bio igrač na kojeg se može osloniti ekipa, on je svojim golom za pobjedu Chelseaja od 2-3 pomogao da se loša igra gurne „pod tepih“ a da greška Courtoisa prođe bez većih posljedica.

 

Uslijedio je period pod parolom „odrađivanje posla“ pobjede su dolazile uz minimalne stvorene prilike, čak je i jedan šut  nekada bio dovoljan za nove bodove, minimalne pobjede su već postale stvar svakodnevnice. Već je se ulazilo u fazu sezone kada svaka sljedeća pobjeda Chelseaja može biti završni udarac u borbi za titulu, za završni udarac teško da je postojala bolja prilika od utakmice protiv Manchester Uniteda, utakmica koja je uvijek ostavljala mnogo tema za diskusiju. Manchester United je na Stamford Bridge stigao u velikoj formi, samo nebo je bila granica za ekipu Van Gaala, ipak ovaj put im nije bilo spasa, Mourinhov čovjek za tajne zadatke Kurt Zouma je pokazao svoj talenat za magiju,učinio je nevidljivim Fellainia koji je bio osnova igre Manchester Uniteda, a presudio je ko drugi nego Eden Hazard. Pobjeda koja je vjerovatno otklonila sve dileme da bilo ko može stići Chelsea, ovo je već bio ulazak u ciljnu ravninu gdje ni Usain Bolt ne bi bio u stanju da stigne Chelsea koji je velikim koracima gazio prema tituli.

 

Ipak bilo je još uvijek onih koji nisu odustajali od titule, naravno taj neko je Arsen Wenger čovjek koji je strah i trepet posebno kada se radi o borbama za titule, ali kada bi se zezali, vjerovatno ni sam Wenger nije vjerovao u ono što govori, nemoj te mu zamjerit, nije mu prvi put. Londonski derbi na Emiratesu nije donio ništa novo, „Plavci“ su ponovo iz utakmica protiv Arsenala uzeli ono što im je bilo potrebno, Mourinho je ponovo dokazao Wengeru da posjed lopte nije nešto što se boduje. Jedino što je ostalo navijačima Arsenala je da uzvikuju „boring boring Chelsea“ a ako bi se raspravljalo o tome da li će nakon završetka utakmica  38. kola biti zanimljivije na Stamford Bridgeu ili Emiratesu, naravno jasno je da Emirates ima šanse jedino ako tamo Michael Jackson bude plesao Moonwalk, pa vi vidite ko se dosađuje. Nakon završetka „boring derbija“ Londona, računica je bila i više nego jasna, još 6 bodova je bilo potrebno da se i matematički potvrdi titula, Leicester je bio prvo naredno odredište, „Lisice“ kojima gori pod šapama su bili spremni da daju sve od sebe, ipak njihov maksimum je bio jedno dobro poluvrijeme, već u drugom dijelu Chelsea je pokazao šampionsku igru, kao i mnogo puta ove sezone činilo se da je neka druga ekipa izašla iz svalačionice Chelseaja nakon pauze. Nova pobjeda je došla bez bilo kakve neizvjesnosti, nekako je sve izgledalo lako u drugom dijelu utakmice, jednostavno rećeno šampionski.

 

„Misija Leicester“ je uspješno odrađena i stigli smo do utakmice koja se čeka još od Burnleya ili bolje rećeno od 2010. godine, utakmice koja je značila prvu „meč loptu“ za osvajanje Premier Lige, naravno Jose Mourinho je smirivao strasti svojim izjavama da ne treba slaviti dok sve ne bude gotovo. U jednoj fizički teškoj utakmici Chelsea je tražio 3 boda za titulu, prilika za gol nije bilo mnogo, već je se razmišljalo o planu igre za drugo poluvrijeme, a onda kao po običaju jedan bljesak Edena Hazarda je bio dovoljan da se dogodi nešto konkretno, Hazard je pao u kaznenom prostoru a sudija je pokazao na bijelu tačku. Loptu je kao i uvijek uzeo upravo Hazard, penal je izveo u skladu sa prikazanom igrom ekipe, neodlučno i bez ideje, golman je odbranio penal, ali je sudbina pokazala naklonost prema igraču koji je jednostavno zaslužio da postigne gol koji će donijeti titulu i tako je i bilo, Hazard je natrčao na odbitak i glavom postigao gol, miris titule je se već osjećao na Stamfor Bridgeu. Kako je se utakmica bližila kraju mogla je osjetiti atmosfera koja je nedostajala sve ove godine, navijači se nisu mogli kontrolisati i prije kraja utakmice su počeli da slave titulu, sve je bilo ispunjeno emocijama koje je teško opisati, onaj osjećaj kada dobijete nešto što toliko čekate. Udaljenost koja je se mjerila hiljadama kilometara nije bila prepreka da se svi oni kojima je Chelsea u srcu osjećaju ponosno, osjećaj koji je kombinacija adrenalina i sreće, atmosfera sa Stamford Bridgea je došla do naših domova.

 

Znak sudije da je utakmica gotova je aktivirao erupciju plavog oduševljenja, čuo je se onaj poznati huk sa tribina koji označava osvajanje titule, igrači koji su se borili sve ove utakmice su bili spremni za slavlje, nisu skrivali svoje emocije i to koliko im znači sve ovo, na njihovim licima se moglo vidjeti olakšanje i značaj osvajanja titule. Pritisak je nestao zajedno sa igračima Crystal Palacea, bilo je vrijeme za slavlje, Jose Mourinho se nije u tome isticao, titulu je proslavio u zagrljaju svoje porodice, dok je gazda Roman ponosnim podizanjem ruku u vazduh pokazao da je ovo ono što on želi i što njega „hrani“. Bio je to veliki plavi dan, dan u koji je stala komplet sezona, izgubljeni živci zbog igre ili rezultata kroz sezonu, vrijeme provedeno u analizi rasporeda utakmica Chelseaja i rivala za titulu, sva nerviranja oko raznih suspenzija i povreda, sve je to dobilo svoj smisao i svoju nagradu. Slika kako naš kapiten John Terry podiže trofej Premier Lige u vazduh je već uveliko prisutna u mislima, sigurno da je to slika koja vrijedi više od 1000 riječi. Dominacija klubova iz Manchestera u Premier Ligi u nazad nekoliko godina je bila nešto što je Chelsea morao što prije srušiti, bilo je jasno da jedini klub koji je sposoban da titulu Premier Lige „istjera“ iz Manchestera je Chelsea, jednostavno Chelsea sebi nije mogao dozvoliti da godinama gleda slavlje u Mancesteru.

 

Kroz sezonu vidjeli smo Chelsea koji je znao pokazati magiju, ali u isto vrijeme i Chelsea koji nije bio zavisan od spektakularne igre, Chelsea kojem je trebalo malo da bi došao do bodova, loš dan nije imao značaj kao u nekim prošlim sezonama, jer je i loš dan značio osvajanje bodova, naznake šampionskog mentaliteta su bile tu. Za dobar temelj u fudbalu su potrebne titule, prosto to je nešto što gradi  kompletnu ekipu i hemiju koja vlada među igračima, ovom titulom temelj je postavljen. Neki su sa razlogom odbijali da uporede ekipu iz sezone 2005/2006 ili sezone 2009/2010 sa ovom današnjom ekipom jer je za to bio jedan veliki uslov, to je osvanje velikog trofeja, sada kada je taj uslov ispunjen sve će biti lakše. Generacija Chelseaja koju su predvodili Petr Cech, John Terry, Frank Lampard i Dider Drogba je bila već ranije krunisana, bilo je vrijeme da se kruniše neka nova generacija „Plavaca“ predvođena Thibaut Courtoisom, Cesarom Azpilicuetom, Nemanjom Matićem, Cescom Fabregasom, Edenom Hazardom i Diegom Costom.

 

Kada je Jose Mourinho preuzeo Chelsea po drugi put imao je ekipu  samo sa potencijalom, ekipu koja nije imala dodira sa velikim uspjehom ili trofejima, to je nešto što je se moralo promjeniti i vjerovatno da je to bio prvi cilj. Jose Mourinho sada u svlačionici ima šampionsku ekipu, ekipu koja sada zna šta znači osvojiti i zaslužiti veliki trofej, kombinacija takve ekipe sa trenerom kakav je Mourinho svakako obećava neke nove uspjehe u budoćnosti. Izgrađen je šampionski mentalitet, postavljen kvalitetan temelj za budućnost ove ekipe, igrači su osjetili okus velikog trofeja što će samo povećati njihovu glad za novim velikim uspjehom. Vrijeme je da se lijepa sjećanja na neke predhodne generacije Chelseaja ostave malo po strani, jer je nakon vraćanja titule Premiershipa na Stamford Bridge trenutak kada treba pružiti podršku i vjeru u novu generaciju više nego ikada do sada, trenutak kada je važno stati iza ove ekipe. Ostaje nam da vjerujemo u Jose Mourinha i naše igrače jer su oni to zaslužili, oni su se potrudili da nas učine ponosnim a na nama je da ih svojom podrškom nagradimo, svi zajedno treba da dijelimo mišljenje da nam za novu titulu neće biti potrebno novih 5 godina. Chelsea ide dalje na nekim novim krilima, krila kojim Eden Hazard nosi Chelsea svakako izgledaju jako i moćno, ali što je najbitnije izgledaju sposobno da obezbijede uspješnu budućnost.

 

Nakon što sam pročitao cijeli post, dvije stvari su jasne.

 

1. Ti si Kinže lud čovjek (u pozitivnom smislu), svaka čast.

 

2. Očna klinika "Svjetlost" ima novog pacijenta.

of topic

 

molim te razdvoji malo tekst,koristi pasose

 

preglednije je

Odlican tekst Kinze. Odlican, trebalo je i odvojiti vremena za ovo, skidam kapu.

 

 

 

 

Navijači Chelseaja na Etihadu su pokazali poštovanje prema Franku Lampardu, za uzvrat od popularnog Lampsa su dobili gol protiv njihovog tima i izjavu kako ni njemu nije lako

 

 

Samo ovo mi se nije svidelo u tekstu.

Pogresan hronoloski i logicki raspored. Tako bi to bilo u Srbiji, recimo na derbiju blizanaca.

 

 

Ovako je to u Engleskoj:

 

 

Od popularnog Lampsa su dobili gol protiv njihovog tima i 1 bod umesto 3 ( u vrlo nezgodnom trenutku), ali navijači Chelseaja na Etihadu su pokazali svoju klasu i poštovanje prema Franku Lampardu i nagradili ga ovacijama, kako i dolikuje legendi kao sto je Super Frank. 

Kinže jesi budala u picku mateirnu pa ovo cu citat ko nekad lektiru po mjesec dana

Kinže jesi budala u picku mateirnu pa ovo cu citat ko nekad lektiru po mjesec dana

Lako se to pročita samo ako nekog zanima..

Kinže jesi budala u picku mateirnu pa ovo cu citat ko nekad lektiru po mjesec dana

kad procitas prepricaj mi. napisi sta je tema, pouka, gl. likovi itd

Ni meni se iskreno nije dalo čitati, jer sam žurio negdje. Međutim pade mi napamet PA JEBOTE OVO JE NEKO PISAO, rekoh treba poštovati trud i onda udri.

Fino jako fino, ali moraš jednostavno moraš preglednije pisati inače...

Samo je jedan pasus napisao verovatno da bi tako SIMBOLIČNO u tekstu podelio sezonu. :D

Ajde Cae baci anketu da vidimo koliko je onih koji su pročitali ovu Kingovu knjigu.

Eto vam sad je podjeljeno :D

 

Ajde Cae baci anketu da vidimo koliko je onih koji su pročitali ovu Kingovu knjigu.

Nema potreba za bilo kakvom anketom niti za nekim cirkusom, nisam ja ovo napisao da bi se imala na osnovu čega praviti anketa, ovo je samo moj pogled na sezonu i ništa više. Imate raznih banova pa za njih pravite ankete, niko nije rekao da se ovo mora pročitati..

Nema potreba za bilo kakvom anketom niti za nekim cirkusom, nisam ja ovo napisao da bi se imala na osnovu čega praviti anketa, ovo je samo moj pogled na sezonu i ništa više. Imate raznih banova pa za njih pravite ankete, niko nije rekao da se ovo mora pročitati..

 

Ma zajebancija. :D

Naravno ko želi pročitat će. Meni osobno se ne čitaju tako dugački postovi kada se radi o nogometu. 

Ma zajebancija. :D

Naravno ko želi pročitat će. Meni osobno se ne čitaju tako dugački postovi kada se radi o nogometu. 

Normalno i to poštujem. :D

 

Samo mi nije jasno zašto se uvijek kod dugih postova diskusija samo vodi o tome da li će to neko pročitati i o tome da li će se neko smoriti. To je moje viđenje sezone, niko nije rekao da je to obavezno čitati niti da će neko snositi posljedice ako ne pročita, znači slobodna volja, ako neko hoće da čita neka čita ako neće neka produži dalje. Za mene dužina posta uopšte nema veze sa mojom odlukom da li ću ja to pročitati ili neću, koliko mi se puta desilo da ne pročitam postove od 5-6 redova jer pročitam pola prve rečenice i već me ne intersuje šta piše u ostatku posta. Smatram da nema ništa sporno napisati dugačak i opširan post na ove fudbalske teme, mislim da je upravo to smisao foruma da imaš šta pročitati, ako se mogu čitati dugi postovi u recimo temi "Snovi" zašto je to na fudbaslkim temama problem. Rješenje je da relo u fudbalskim temama ograniči postove na 250 slova i to je to.