Ovako neki moj dojam, dozivljaj i utisak sa danasnje posjete Bridgeu, Megastoreu, klupskom muzeju.
Svaki dan od 09:40 do 18h idu ture u razmaku od 20 min, znaci 09:40 pa 10 pa 10:20 itd... Svako 20 min nova tura. Najpopularnija i najcesce bukirana je upravo Stadium + Museum. Kosta 34 funte po osobi. Moguce je rezervirati i platiti online, ali nije nuzno jer ima dosta vremenskih slotova i moze se spontano na licu mjesta upasti. Pored ovoga postoji mogucnosti raznih dodatnih sitnica, ja sam uzeo za 30 funti 4x originalne slike sa trofejima. Odmah na licu mjesta se printaju, dobije se kao suvenir.
Do stadiona sam dosao zelenim Underground metroom, u smjeru Wimbledona i izidje se na stanici Fulham Broadway, od koje je stadion udaljen manje od 5 min pjesice ulicom Fulham Road. Neposredno pored stadiona je gusto naseljeno podrucje: tu su stambene zgrade, jedna manja bolnica ili dom NHS se nalazi odmah do Bridgea, i s druge je strane zeljeznica/Underground (koja tuda prolazi vec 100 godina) te Brompton groblje. Preko puta je Butcher's Hook pub, nekadasnji The Rising Sun u kojem je 1905 na 1. spratu osnovan Chelsea Football Club. Sam pub, barem izvana, ne izgleda nesto spektakularno i ne cini se cak toliko posvecen Chelseaju. Ima drugih pubova u kojima vise zastave, slike itd.
Prvi put kad sam s ulice ugledao statuu Osgooda, ogroman natpis We've won it all i iznad Stamford Bridge - nesto neopisivo. Ipak gledas utakmice, pratis, pises, komentarises, nerviras se, tugujes, radujes se - sve to godinama i vec sad par desetljeca a da si toliko daleko. Dozivjeti da vidis Stamford Bridge je nesto posebno. Emocije su radile. Inace, stadion je po Trip Advisoru 8. lokacija u Londonu za posjetiti. Sto govori mnogo, jer London kao grad nudi toliko toga historijskog. Postoji razlog tome. Pored naravno nas navijaca, posjecuju ga brojni turisti jer se upravo na Stamford Bridgeu moze dozivjeti onaj izvorni duh engleskog, londonskog fudbalskog stadiona. Jedino jos Craven Cottage, inace komsijski, moze parirati. Arsenal i Tottenham imaju nove modernizirane stadione, ali to su samo moderne gradnje bez duse i smeka.
Uzeo sam originalni dres i sal, zaputio se prema juznom dijelu od Megastorea gdje se nalazi Museum. Tu nas je cekao vodic, pun uzbudjenja prenosio je i objasnjavao dosta raznih detalja. Kratko smo se svi predstavili, odakle smo i za koga navijamo. Zatim prvi izlazak na Bridge. U momentu izlaska pa do kraja jedan fantastican prizor: sunce prodire kroz londonske oblake i bas tada obasjava nas dom. Penjemo se na Matthew Harding Stand. Cijele tribine, kompletni okolni prostori, stolice, prolazi - sve je tako cisto i uredno. Ne znam da li samo zbog utakmice sutra, ali za jedan fudbalski stadion izrazito cisto izgleda. Tribine su jos blize terenu nego sto vam se cini na TV, bukvalno navijaci pusu za vrat igracima. Nema vise od metar i po prostora od linije do tribina. Matthew Harding Stand je inace tribina na koju uvijek napadamo drugo poluvrijeme, upravo jer su tu nasi najvjerniji navijaci.
Tura se potom nastavlja prema West Standu. Ide se u dio za novinare. Novinarima je inace obezbjedjeno sve na matchday. Iako je stari, manji i skucen stadion, oni su opremljeni odlicno. Ispod ovog dijela nalazi se segment na kojem sjede familije: ljudi sa malom djecom, stariji navijaci itd. A ispod njih su sjedista rezervnih igraca, te trenera. Oni nisu nicim odvojeni od navijaca. Naravno, karte za ova mjesta su basnoslovno skupe.
Poseban osvrt ide za travnjak: travnjak izgleda apsolutno besprijekorno. Vodic nam je ispricao da se ovo ljeto desila i velika renovacija travnjaka: mijenjalo se pored obicne trave (sto cine svake sezone) i hibridna plasticna trava, sve prskalice te drenazni tuneli. Komplet travnjak je, dakle, zamijenjen. Ide se cak dotle da jedan dio travnjaka koji bude u hladu i do kojeg ne dopire mnogo sunca, da se taj dio trave grije posebnim UV zracenjem. Vidjet cete o cemu pricam kasnije na slikama. Teren je usminkan maksimalno.
Poslije West Standa prodje se uskim prolazom do prostorije za press konferenciju. Jedna manja prostorija u srcu stadiona, nista specijalno. Nakon toga ide posjeta gostujucoj svlacionici. Gostujuca svlaciona je iskreno jako jednostavna. Nikad ne bih rekao da se tu presvlace najvece zvijezde svjetskog fudbala. Mala, skucena, poprilicno neudobna, kao da si u nekoj svlacionici BH-ligasa. Mozda je to namjerno ucinjeno, jer vec domaca svlacionica je mnogo prostranija i bolja. U gostujucoj vise dresovi svih legendi fudbala koji su zaigrali na Bridgeu. U nasoj svlacioni su dresovi nasih igraca. Interesantno je da su rasporedjeni po jezicnim grupama: Englezi na jednoj strani, pa Spanci, pa Portugalci/Brazilci pa Francuzi i skroz u cosku golmani. Navodno je to vec godinama tako, ne samo s ovom ekipom. Drze se skupa u manjim grupama.
Nakon svlacionica se ide uskim hodnikom do izlaska prema terenu. Ovaj dio je zanimljiv zbog raznih natpisa na zidu i okolo. Stvarno se trude da maksimalno pokazu koliko je ovaj klub voljen i mocan. Izidje se na klupu gdje sjede treneri i zamjene. Prostora je vrlo malo izmedju, nema vise od 3 metra udaljenosti od gostiju do domacih + cetvrti sudija. Isto tako je blizu teren. Taj osjecaj, stajati gdje su brojne legende stajale, sjediti na mjestu Mourinha, Di Mattea, Ancelottija, Tuchela, Contea, Xabi Alonsa..Jeza.
Potom prolazak West Standa i odlazak na Shed End. Na dijelu Shed Enda su smjesteni gostujuci navijaci. A u drugom cosku izmedju Sheda i East Standa je poseban dio loze na kojem sjedi familija igraca. Na East Standu su VIP loze za vlasnike i ostale guzonje. Tu se nalazi restoran. Mislim da bi bolje bilo da su gostujuci navijaci izmjesteni na dio Sheda dalje od njihove i nase klupe, ali tako je to sad. Inace, do Mourinhovog prvog mandata su cak bili odmah iza klupa na West Standu pa je Mou to odmah promijenio da ne bi negativno utjecali na sudije, nase igrace i navijace. Premjesteni su a na njihova mjesta postavljene familije s djecom. Pogled sa Sheda je fantazija. Inace sa svakog mjesta na svakoj tribini se odlicno vidi cijeli teren. Nema kao na nekim stadionima da kupis kartu a onda dio terena ne vidis. Na ovoj tribini zavrsava stadionska tura, prolazi se do Megastorea i tu je kraj.
Nakon toga se vracamo u muzej gdje se moze uci i boraviti koliko god pozelite. Muzej je stvarno fantastican, ostao sam iznenadjen koliko detaljno su se posvetili i obuhvatili cijelu historiju kluba. Postoje mnogi unikati i originali, od rukavica onog debelog legendarnog golmana prije 1. svjetskog rata, Wiseove potkosulje na kojoj pise Cheer Up Luca (tako nesto), novinskih clanaka iz 1950-ih do modernih doba. Mozete probati pucati i rekreirati penale iz Minhena, mozete vidjeti apsolutne sve trofeje, mozete se igrati golmana i vjezbati refleksa a mozete i mnogo toga nauciti o klubu. Iskreno jedno jako lijepo iskustvo. Veliki akcent je inace stavljen na We've won it all i aktuelno sad World Champions. S pravom uzivamo ovo, ali moramo jos pehara dodati u nas kabinet.
Nakon posjete muzeju sjeo sam na klupu preko puta Osgoodovog kipa, uzivao u mirnoci tu jos nekih 20ak minuta i zaputio se u talijanski restoran Chelsea korner na rucak. Stadion je konstantno posjecen, non stop novi ljudi dolaze, kupuju se dresovi, u muzeju se hoda, okolo stadiona... Ma jednostavno vrvi.
Eto vjerovatno ce mi jos detalja naumpasti, ali htio sam ovaj dozivljaj podijeliti s vama i preporuciti svakom od vas, a znam da istinski volite nas klub, da kad budete u mogucnosti posjetite nas dom, Stamford Bridge. Sigurno cete dozivjeti predivno iskustvo.
Slike slijede u narednim postovima.