Edin Avdić s parkinga: Kome trebaju stranci u reprezentaciji? Dati pasoÅ¡ strancu da igra za nacionalni tim zemlje za koju vrlo vjerovatno nikada nije Äuo jeste svakako osjetljiva tema. Ipak, ukoliko nemate dovoljno talenta u timu, a želite dobar rezultat, onda je svakako naturalizacija pravi potez
Nekada davno, FIBA je uvela pravilo da ekipa može imati dva naturalizirana igraÄa koji su morali provesti barem tri godine u zemlji Äiji reprezentativni dres nose. Å panci su prvi zakotrljali kocku te su legende evropske koÅ¡arke, ustvari ameriÄki igraÄi Clifford Luyk (Å¡est titula evropskog prvaka s Real Madridom) i Wayne Brabender, jedan od najboljih drugova Mirze DelibaÅ¡ića tokom 60-tih i 70-tih godina proÅ¡log vijeka, predstavljali Å paniju na velikim takmiÄenjima ukljuÄujući i Olimpijadu. Naravno, obojica su gotovo Äitavu profi-karijeru proveli u Madridu.
Ovog se zakona FIBA držala do Olimpijskih igara ‘96 u Atlanti, kada je AmeriÄka federacija napravila veliki pritisak da izgura nastup tada najboljeg centra na svijetu Hakeema Olajuwona. On je već igrao za juniorsku reprezentaciju Nigerije i realno nije bilo gotovo nikakvih elemenata da bi on nosio dres SAD-a na Olimpijadi, ali već pomenuti pritisak uÄinio je da FIBA napravi “izuzetak†u sluÄaju Olajuwon i dopusti nastup ovom igraÄu za drugu reprezentaciju. (Možda i kao dug prema Nigeriji, no tek posljednjih 10-ak godina svjedoci smo da ova reprezentacija vrlo Äesto ima i po 10 “stranaca†u svojim redovima na afriÄkim takmiÄenjima, ali su oni nekako klasificirani kao “domaći igraÄi†i niko se posebno ne buni.)
Hakeemovo pravilo
Nakon Olajuwona ukinuto je pravilo da igraÄ mora provesti tri godine u jednoj zemlji da bi mogao igrati za nacionalni tim i postalo je dovoljno da imate pasoÅ¡ odreÄ‘ene države te da imate Äistu situaciju Å¡to se tiÄe ranijih nastupa za neku drugu reprezentaciju. TakoÄ‘er, FIBA je smanjila broj “naturaliziranih†igraÄa na samo jednog po selekciji.
Prva reprezentacija s ovih prostora koja je imala ameriÄko pojaÄanje na jednom velikom takmiÄenju bila je Slovenija. Na eurobasketu 2001. dres Slovenije nosio je Ariel McDonald, koji je tada igrao za Maccabi i bio osvajaÄ Suprolige (posljednje jake Eurolige pod kontrolom FIBA, prije nego Å¡to su svi veliki klubovi otiÅ¡li u zagrljaj ULEB-a). McDonald je klupski igrao u Sloveniji Äetiri godine prije odlaska u Izrael (godina u KrÅ¡kom, tri u Olimpiji), tako da je i po starim pravilima mogao proći. Slovenija je jedan period ciljala na, tada najboljeg Å¡utera u Evropi, Amerikanca Trajana Langdona, kojem je baka Slovenka, ali Langdon je igrao za seniorsku reprezentaciju SAD-a na SP-u 1998. godine u GrÄkoj te je na tu priÄa ubrzo stavljena taÄka.
Druga reprezentacija koja je posegnula za ameriÄkim pojaÄanjem bila je Bosna i Hercegovina. BiH je od svih zemalja u regionu koÅ¡arkaÅ¡ki najviÅ¡e oÅ¡tećena zbog rata jer zaista veliki broj kvalitetnih igraÄa koji je roÄ‘en ili Äak koÅ¡arkaÅ¡ki stasao u Bosni i Hercegovini nikada nije zaigrao za nacionalni tim. Neki zbog objektivnih razloga, neki opet zbog sumnjivih radnji menadžera, lokalnih koÅ¡arkaÅ¡kih funkcionera te znaÄajan angažman FIBA-e, koja je u odreÄ‘enom broju sluÄajeva krÅ¡ila i sopstvena pravila o Äemu ćemo posebno pisati u nekoj od narednih kolumni.
Bosanski Amerikanci
Prvi Amerikanac u reprezentaciji BIH bio je Terrel Castle i to na evropskom prvenstvu 2003. godine. Castle je gotovo tri godine nosio dres Sloboda Dite iz Tuzle te sliÄno kao McDonald jasno znao za koga igra te kakve su prilike u zemlji. Njega je na Eurobasketu 2005. godine zamijenio tada jedan od najboljih strijelaca turske lige Henry Domercant. Iako Äisti bek-Å¡uter, Domercant je u Beogradu silom prilika koriÅ¡ten na mjestu organizatora igre, Å¡to je uglavnom neutraliziralo najjaÄi dio njegove igre, postizanje poena. Henry je Å¡est godina kasnije ponovo obukao dres BIH na Eurobasketu 2011., gdje je već bio naÄet raznim povredama. Njega je prije dvije godine u Sloveniji zamijenio tadaÅ¡nji plejmejker Cibone Zack Wright. IznuÄ‘eno rjeÅ¡enje nakon Å¡to par igraÄa nije htjelo prihvatiti pasoÅ¡, Wright je odigrao odliÄno u kvalifikacijama dok su na samom evropskom prvenstvu njegove partije bile daleko ispod oÄekivanja. Jedno vrijeme u BiH trajala je kampanja da se pasoÅ¡ dodijeli centru Lanceu Williamsu, koji je odliÄno igrao za sarajevsku Bosnu ali je njegov nastup sprijeÄila Äinjenica da je 1999. godine igrao za ameriÄku reprezentaciju na juniorskom SP-u u Portugalu.
Možda i najbolje Amerikance, barem po imenu, imala je na raspolaganju reprezentacija Crne Gore. Nacionalni tim ove zemlje debitirao je na Eurobasketu u Litvaniji prije Äetiri godine i na mjestu organizatora igre bio je jedan od najboljih na toj poziciji, Äisti razigravaÄ Omar Cook. Ipak, iako su na papiru imali odliÄan tim, Crnogorci nikako nisu uspjeli napraviti pravu atmosferu u timu, Å¡to je itekako bilo vidljivo na terenu. Tokom kvalifikacija za Evropsko u Sloveniji, Crna Gora imala je u svojim redovima Taylora Rochestija ali on je bio samo blijeda sjenka igraÄa koji je danas jedan od najboljih u Euroligi.
KonaÄno, na minulom Eurobasketu u Sloveniji Crna Gora imala je u timu Tyresea Ricea. Rice se ponaÅ¡ao na pravi naÄin, uglavnom vrijedno trenirao, ali ni kasniji MVP F4 u Milanu nije imao poseban utjecaj na igru Crne Gore, koja uprkos velikom broj poznatih imena ponovo nije imala pravu atmosferu i hemiju u timu.
NajviÅ¡e ameriÄkih igraÄa tokom godina izvrtila je Makedonija. Gotovo u svakom kvalifikacionom ciklusu Makedonci su imali drugog Amerikanca. Ryan Stack, Mike Wilkinson, Darius Washington, Marques Green, Kevin Fletcher, pokojni Kenyon Jones, Jeremiah Massey, Bo McCalebb i posljednji u nizu Richard Hendrix. Posebno je dobro funkcionirala veza s Arisom iz Soluna, Äija su Äetiri igraÄa dobila putne isprave ove zemlje. Većina pobrojanih bila su respektabilna imena, ali status najboljeg bez dileme ima Bo McCalebb. BivÅ¡i igraÄ Partizana igrao je za Makedoniju u naponu snage na svojoj prirodnoj poziciji i nije se Å¡tedio. McCalebb je vodio Makedoniju do plasmana u polufinale Eurobasketa u Litvaniji, gdje su izbacili domaćina te zatim odigrali u polufinalu odliÄan meÄ protiv kasnijeg Å¡ampiona Å panije. Bronzana medalja izmakla im je u meÄu s Rusijom.
Hrvatska je igrala bez stranca do prije dvije godine, kada su s Dontaye Draperom u timu otiÅ¡li do polufinala evropskog prvenstva. Drapera je u Cedevitu doveo Aco Petrović i nakon dvije sezone u tom klubu ovaj bek otiÅ¡ao je u Real Madrid. Iako je Draper proveo dvije godine u Zagrebu, protivnika ovog poteza u hrvatskoj javnosti bilo je puno. Draper je na kraju dobio poziv selektora RepeÅ¡e kako bi popunio trenutno najslabije pokrivenu poziciju u bivÅ¡oj jugoslaviji, mjesto organizatora igre. S njim je u sastavu Hrvatska ostvarila svoj najbollji rezultat joÅ¡ od 1995. godine. Umjesto Drapera na SP-u u Å paniju selektor RepeÅ¡a poveo je Olivera Lafayettea, kojj je igrajuÄi za Valenciju odigrao najbolju sezonu u karijeri. MeÄ‘utim, Lafayette se potpuno pogubio u hrvatskom nacionalnom timu te neubjedljiv nastup zavrÅ¡en u osmini finala.
Srbija bez Amerikanaca
Jedina selekcija koja uspjeÅ¡no odolijeva ovom trendu jeste reprezentacija Srbije. NajuspjeÅ¡nija selekcija s ovih prostora uopće ne razmiÅ¡lja o dovoÄ‘enju ameriÄkog igraÄa. Javnost je listom protiv takvog Äina, a u tome su saglasni i gotovo svi koÅ¡arkaÅ¡ki radnici. Novi selektor SaÅ¡a ÄorÄ‘ević rekao je prije nastupa na Svjetskom Prvenstvu da bi u nekom “Äudnom scenarijuâ€, kada bi takva tema doÅ¡la na dnevni red, on pasoÅ¡ dao iskljuÄivo igraÄu CSKA Kyleu Hinesu, kojeg smatra “izuzetno kvalitetnim Äovjekom†te potpunim profesionalcem. Naravno, nakon osvajanja srebrene medalje na SP-u ovo je tema koja se u koÅ¡arkaÅ¡kim krugovima Srbije joÅ¡ dugo neće pokretati.
Dati pasoÅ¡ strancu da igra za nacionalni tim zemlje za koju vrlo vjerovatno nikada nije Äuo jeste svakako osjetljiva tema. Ipak, ukoliko nemate dovoljno talenta u timu, a želite dobar rezultat ili ukoliko vam nedostaje pravi kvalitet na jednoj poziciji, a to možete da rijeÅ¡ite dovoÄ‘enjem Amerikanca, onda je svakako naturalizacija pravi potez. Naravno, domaću zadaću treba dobro uraditi kod takvog izbora. Vrlo se Äesto odluke donose ishitreno bez prave provjere. Vrlo Äesto te odluke donose ljudi koji su zalutali u koÅ¡arku te se zakucali u fotelju jer im se dopada medijska pažnja. Ukoliko možete angažirati pravog profesionalca, Amerikanca koji će donijeti prevagu i kvalitet viÅ¡e kao naprimjer McCalebb, Holden, Rowland ili Kirksay, onda je odgovor jasan. U svakom drugom sluÄaju naturalizacija nema puno smisla. Primjera ima sasvim dovoljno…