Chelsea potrošio milijardu funti i dovest će još četiri igrača? Evo kako

Treći prelazni rok zaredom Čelsijeva potrošnja na pojačanja je nevjerovatna. Što je još interesantnije, Todd Boehly i njegova investiciona grupa imaju posebno velik apetit za kupovinu skupih pojačanja.

Enzo Fernandez je samo 6 mjeseci držao titulu najskupljeg pojačanja u historiji Premier lige (106 miliona funti), pošto ga je s trona skinuo Moises Caicedo (115 miliona funti). U klub će doći i Southamptonov Romeo Lavia, za oko 50 miliona funti bez dodataka.

To znači da je Chelsea potrošio 300 miliona funti samo na centralne veznjake u 2023. godini, kad se na prethodnu trojicu dodaju Lesley Ugochukwu i Andrey Santos. Ukupne cifre su još impozantnije: Sa Laviom će ukupna potrošnja u posljednja tri prelazna roka iznositi više od 900 miliona funti.

A to nije sve. Doći će novi golman koji će zamijeniti Kepu, a osim njega Chelsea želi još dva napadača. I sve to postiže bez zarade od sponzora (jer ga još nema), ili zarade od Lige prvaka jer se tamo nisu plasirali. Niti jedan klub na svijetu ne radi na ovaj način, i nije čudno što Čelsijev pristup privlači skeptike. Dosta je rivalskih klubova koji pozivaju Premier ligu da preispita njihovo trošenje.

Ipak, Chelsea vjeruje da ima strategiju koja će ih zadržati unutar granica FFP-a, a britanski The Times objašnjava kako.

Odštete su precijenjene

Velika prepreka razumijevanju šta Chelsea radi je ono o čemu ljudi rutinski razmišljaju kad su u pitanju transferi - u potpunosti se fokusiraju na visinu odštete. To nije ono o čemu fudbalski klubovi najviše misle. Posebno ne Chelsea.

Na primjer: Klub A dovede igrača za 50 miliona funti i da mu petogodišnji ugovor vrijedan 100 hiljada funti sedmično. Klub B dovede igrača besplatno i da mu platu od 400 hiljada funti sedmično. Šta mislite, koji igrač je skuplji na godišnjem nivou?

Ako odgovorite da je to klub B, na pravom ste putu. Sedmična plata od 400 hiljada funti jednaka je godišnjoj plati od oko 20 miliona funti, dok je ukupna godišnja amortizacija odštete od 50 miliona funti na petogodišnjem ugovoru, sa platom od 100 hiljada funti sedmično, oko 15 miliona funti.

U tom kontekstu, veoma je moguće da je najskuplji igrač u historiji Premier lige Erling Haaland, kad se na odštetu od 51 milion funti doda ogromna plata, bonus za potpis i naknade agentima. Sada je poznato da je Chelsea pronašao rupu u legalnim limitima amortizacije, tako što sva njihova pojačanja iz januara imaju ugovore koji traju po sedam ili osam godina.

UEFA je to zabranila ovog ljeta i amortizacija se može vršiti na maksimalno 5 godina bez obzira na dužinu trajanja ugovora, a Premier liga će donijeti isto pravilo prije ili kasnije. Ali i pored uvođenja tih pravila, amortizacija je jak alat koji pomaže Čelsiju da troši. Što je još bitnije za njih, ove godine neće igrati u Europi i ne moraju se brinuti za UEFA-u. Naravno, nadaju se da će izboriti plasman u Ligu prvaka za sljedeću sezonu, a u Premier ligi još nema ograničena amortizacije i vjeruju da imaju vremena sve posložiti.

Chelsea i prodaje igrače, ali da li je to dovoljno?

Boehly i njegov konzorcij zaradili su više od 250 miliona funti od prodaje igrača u protekla tri prelazna roka. Više od 200 miliona je zarađeno samo u ovom prelaznom roku. To je, pak, cifra koja ni izblizu ne može pokriti ulazne transfere, ali za knjigovodstvene potrebe - i ne mora. Novci koje klub zaradi od prodaje igrača odmah se cjelokupno registruju kao dobit, minus preostala amortizacija igrača.

Dobra vijest za Boehlyja je da je većina igrača koju je Chelsea prodao u ovom prelaznom roku ili bila dovoljno dugo u klubu pa su im preostale knjigovodstvene vrijednosti bile male, ili su izdanci Čelsijeve akademije, što dođe kao čist profit.

Havertz, Mount i Kovačić su u kasu donijeli 100 miliona funti na ime odštete. To bi teoretski značilo da Chelsea može potrošiti 500 miliona funti na odštete i amortizaciju tokom petogodišnjeg perioda. To takođe znači da bi prihodi morali bili kontantni u tom petogodišnjem periodu, kako bi se mogli kupovati i dodatni igrači.

Čelsijeva amortizovana potrošnja u posljednja tri perlazna roka, kako The Athletic izračunava, iznosi 157,2 miliona funti. Ta cifra je veoma blizu cifre od 149,6 miliona funti koliko je Chelsea u istom periodu zaradio od prodaje igrača, i koja predstavlja čisti knjigovodtveni profit.

Jasno je, iz ovoga, da veliki klubovi imaju više prostora za manevrisanje nego što se isprva činilo. A od ove sezone pravila su i labavija: Bit će smatrano da klub posluje zdravo ukoliko ima gubitak ne veći od 90 miliona eura tokom trogodišnjeg perioda, u odnosu na dosadašnjig 30 miliona.

Plate igrača se smanjuju

Nakon što su preuzeli Chelsea, Boehly i njegov konzorcij su shvatili da je Abramovič dijelio plate "šakom i kapom". Plate igrača su bile dosta više u odnosu na druge klubove, pri čemu nisu zavisile od performansi igrača. 

To se sada promijenilo. Boehly je bio odlučan svesti plate na nivo drugih klubova, i jasno im je da igrači postaju "pohlepniji" kako stare. Zato je Chelsea krenuo u dovođenje igrača od 23 godine i mlađih. Oni će lakše pristati na manje plate koje su vezane uz performanse, što Čelsiju daje priliku da im ugovore počnu sa manjim platama, te onima koji se dokažu daju veće plate. Lavia će sigurno biti igrač koji će imati manju platu na početku karijere u Čelsiju, nego što njegov bivši suigrač Ward-Prowse ima u West Hamu.

Chelsea ostaje predan dužim ugovorima iako je amortizacija ograničena na pet godina. Boehly smatra da time igračima daju veću sigurnost, a klubu bolju zaštitu svoje imovine. U klubu smatraju da će manje plate značiti da igrače koji ne opravdaju očekivanja neće biti teško prodati kao Lukakua i Ziyecha, koji su jedini preostali igrači s visokom platom iz Abramovičeve ere.

U Čelsiju i dalje ima igrača koji puno zarađuju, a Sterling i Nkunku prednjače među njima. Ali uopšteno, Boehly vjeruje da je sačuvao desetke miliona funti godišnjih izdataka na plate, a to je novac koji ulažu u kupovinu igrača.

Čelsijeva strategija nije bez rizika

Boehly je od Čelsijevog sastava uopšteno napravio investicijski portfolio: Kolekciju mladih talentovanih fudbalera predanih klubu u svojim najboljim godinama, čije vrijednosti mogu rasti i padati zavisno od različitih varijabli. Ne očekuje se od svih pojačanja da će uspjeti. Ukoliko njih puno ne uspije, Chelsea će vjerovatno to platiti lošim rezultatima i amortizacijske naknade će rasti, limitirajući im mogućnosti popravljanja stanja.

Jedan od najstarijih permierligaških sastava transformiran je u najmlađi. Chelsea sada mora balansirati između čekanja da se talenti razviju, i momentalnog ostvarivanja dobrih rezultata kakve moderni fudbal očekuje.

Ovakav model nikada do sada nije oproban u ovako velikom klubu. Da li Premier ligu i Ligu prvaka može osvojiti ovako mlad sastav? Da li ekipa sastavljena od isključivo mladih igrača ima od koga naučiti stvari koje se steču samo iskustvom?