Bježi, Liame, bježi. Ne okreći se. Skini zaštitno odijelo. Projuri pored sigurnosnih kapija gdje se čuvari već previjaju i pjene na usta. I zauvijek napusti kompleks, dok ti ledenobijele patike udaraju o zemljani put, a dizajnerska dukserica leprša.
Za Liama Roseniora sada mora postojati snažna želja da napravi što veću distancu između sebe i onoga što je, ako ne najčudniji i najnepismeniji fudbalski projekat svih vremena, onda zasigurno najčudniji i najnepismeniji do sada. Dobrodošli u BlueCo Chelsea, mjesto gdje okriviti trenera za dešavanja na terenu djeluje pomalo kao da se žalite što naučnici unutar nuklearne elektrane u Černobilu još uvijek nisu oprali šoljice za kafu u menzi.
Trenutak kada je u srijedu ujutro prvi put postalo jasno da će Rosenior zaista dobiti otkaz bio je kada se pojavila vijest da rukovodioci Chelseaja imaju sastanak. Poslovna teorija obično sugerira suprotno. Održavanje sastanka je najbolji način da se osigura da se zapravo ništa ne uradi. Ali to je zaboravljanje prave prirode onoga s čim ovdje imate posla. A to su: “rainmakeri”, alfa-mužjaci, finansijska super-braća. U prostoriji punoj nadmetanja ega, na kraju će nečiji ego morati prevagnuti.
I u određenom smislu, uprava Chelseaja je konačno donijela čvrstu, na znanju zasnovanu fudbalsku odluku. Otkaz treneru ekipe čiji je posljednji ligaški gol postigao Kerry Dixon ispred reda parkiranih Ford Capri automobila djeluje kao razumna odluka. Ali to je također odluka koja direktno proizlazi iz mnogih vrlo loših odluka koje su već donesene. Ne najmanje stvaranje okruženja toliko iskrivljenog da davanje neiskusnom treneru šestogodišnjeg ugovora u januaru, a zatim njegovo raskidanje u aprilu, i dalje može djelovati kao dašak zdravog razuma.
Zato budimo jasni prije svega. Rosenior iz ovoga izlazi neokaljan. Njegova budućnost je i dalje širom otvorena. On može, ali i ne mora biti dobar trener. Niko to ne zna, jer pogrešnost osnovne strukture oslobađa svakoga ko je u nju uključen, čak i ako su sami pogriješili.
Najveća kritika Roseniora bila je da nije dorastao poslu. Ali naravno da nije. Niko nije dorastao ovom poslu. Rosenior je mlad i pametan. Može otići i pokrenuti kompaniju za korporativno blagostanje vrijednu milijardu dolara pod nazivom L.I.am Ro-senior-management ako želi. Može otići i naučiti više o elitnom treniranju u funkcionalnijem okruženju.
On ima inteligenciju i volju i, uprkos neugodnim konferencijama za medije, osnovnu iskrenost. Možda najpoučniji trenutak Chelseajeve sezone do sada je Roseniorov brutalno iskren završni intervju nakon utakmice poslije zombificiranog poraza od Brightona u utorak navečer, opipljiv osjećaj bola i srama zbog učestvovanja u nečemu tako krhkom i praznom, kao da gledate čovjeka zarobljenog unutar letećeg ekrana smrti generala Zoda kako vrišti u hladni, mrtvi prostor oko sebe.
Odavno je postalo jasno da je Rosenior osuđen da postane samo još jedna fusnota u BlueCo eri. Ovo je režim toliko fundamentalno čudan da ne bi bilo iznenađenje otkriti da je zapravo riječ o javnom umjetničkom performansu, djelu briljantnih šaljivdžija osmišljenom da pokaže prazninu korporativnog života, ispraznost komodificiranog sporta, komični potencijal onoga što se dešava kada se samoproglašeni najpametniji ljudi u prostoriji pokažu kao najgluplji.
Iznad svega, trenutni Chelsea je upozorenje o budućnosti. Ovo nije samo priča o napravljenim greškama. Ovo je način djelovanja koji je namjerno destruktivan. Osnovnu igru ovdje znamo već neko vrijeme. “Hedge fund” fudbal. Čistilište za talente. Prijenosni brend za razonodu. Nedavno je klub objavio da će graditi luksuzni Chelsea neboder u Dubaiju sa statuama lavova, spa centrom pod zvjezdanim nebom i, najbolje od svega, “stilom života koji parira energiji dana utakmice”, tekst vjerovatno napisan od nekoga ko ne ide često na utakmice, osim ako novi must-have stil života nisu ljuti muškarci u Peaky Blinders kapama koji vas stalno nazivaju idiotom.
Ali ovo nije samo standardna priča o brendu iznad suštine. Projekat Chelsea odnosi se na rušenje, dekonstrukciju, ponovno osmišljavanje u ime super profita. Prošle godine Todd Boehly održao je iznenađujuće iskren govor na Financial Times konferenciji o liderima u sportu gdje je govorio o svetom gralu korištenja Premier lige za stvaranje neke vrste globalne tehnološke platforme, s fudbalom kao glavnim mamcem, ne samo SoccerFlix, već aplikacijom koja oblikuje svijet. Spaliti milijardu na talente? Pa šta, ovdje se otključava Bezosov novac.
Što vjerovatno zvuči kao dobra ideja u prostoriji punoj finansijskih tipova. Ali u ovom trenutku mora se uzeti u obzir i osnovna nekompetentnost njihove operacije. Graham Potter je imao pravo na jednoj konferenciji kada je rekao: pa, oni moraju znati šta rade, milijarderi su. Ali ispostavlja se da je prva lekcija BlueCo Chelseaja upravo suprotna.
Vlasnici Chelseaja od početka su primijenili svoj model “problematične imovine”. Najočiglednije, stvorili su veoma besmislen tim, svjetske prvake na neki način, ali bez ikakve čvrstine, strasti ili identiteta.
Početni, dugoročno katastrofalan potez bio je dopustiti Boehlyju da djeluje kao sportski direktor, kupujući igrače, kako je i sam priznao, na osnovu toga da li ih žele i drugi timovi, jer je to kao trgovanje dionicama, zar ne?
Ono što su Boehly i njegovi nasljednici stvorili jeste ChatGPT verzija sporta, tim bez ravnoteže, bez inteligencije, bez ljudskih kvaliteta. U nedavnim razgovorima s navijačima jedan direktor Chelseaja tvrdio je da je “očigledno” da klub gradi jedan od najboljih timova u svjetskom fudbalu. Ono što je očigledno jeste da ključni donosioci odluka u klubu nemaju pojma kako izgleda talenat. I da agresivno monetiziranje kompleksne, stoljećima stare industrije sa svojim uglađenim finansijskim vještinama može biti mnogo teže nego što izgleda.
Također se ispostavilo da je klub odlučio, na osnovu naručenih podataka, da su treneri u suštini zamjenjivi, da je to još jedan način da se “hakira” igra. Teško je zamisliti očiglednije pogrešan zaključak, teoriju koja se može opovrgnuti čitanjem Wikipedije Jürgena Kloppa ili gledanjem Pepa Guardiole i Mikela Artete kako se sučeljavaju posljednjih sedmica.
Na kraju imamo ne samo dvorac izgrađen na pijesku, već dvorac koji misli da je pijesak najbolja moguća lokacija za gradnju dvoraca svih vremena, i koji zapravo ni ne zna šta je pijesak, niti šta je dvorac. Ali je prilično siguran da je u pravu, jer ima helikopter. Imaš li ti helikopter?
Nije problem samo glupost. Zaista jeziv dio BlueCo Chelseaja je njegova praznina, osjećaj da nešto što voliš i cijeniš i s čim si povezan biva izdubljeno i okamenjeno. To je širi horor Chelseaja 3.0, koji se ogleda u onim Sky Sports snimcima nakon posljednjeg zvižduka na Amexu dok su igrači komunicirali s navijačima, pogled ljudi koji su zavirili u ponor i vidjeli kako ponor uzvraća pogled.
Mnoge stvari su proglašavane smrću fudbala, od huliganizma do ukidanja ograničenja plata. Možda će ga na kraju ovo ubiti. Lutanje, komodifikacija, izbacivanje ljudi zbog cijena, smrt njegovog statusa, čak i sada, kao izvora kulturne povezanosti. Iskoristit ćemo vas, rekonfigurirati vas i pritom vas potpuno otuđiti.
Kratkoročno, ne postoji način da se Chelsea popravi osim da njegovi vlasnici odu ili prihvate vlastito neznanje, da ponovo uvedu fudbalsko znanje u sistem. Za sada, BlueCo Chelsea djeluje kao vrhunski izraz kasnog američkog kapitalizma u fudbalu, imperija koja još uvijek pokreće svijet, ali je i zagušena vlastitom arogancijom i izolacijom.
Eto ih, do lakata u nekom stranom polju, bez jasnog krajnjeg cilja, potpuno nesvjesni prave prirode svojih protivnika, dok se troše novac, energija i volja. Ali uz osjećaj da će neko na vrhu svega ovoga ipak otići s kolicima punim zlata, kakav god haos ostavili iza sebe.
The Guardian
Preporučeni komentari
Pridružite se razgovoru
Možete objaviti odmah, a registrovati se kasnije. Ako imate račun, prijavite se sada da objavite sa svog računa.
Napomena: Moderator mora odobriti vašu objavu prije nego što postane vidljiva.