Chelsea počeo puštati muziku nakon postizanja golova, a neki navijači to ne odobravaju

Važni golovi Chelseaja često budu dočekani udaranjem i lupkanjem po metalnim ogradama na tribini Matthew Harding, što je tradicionalan način na koji domaći navijači izražavaju oduševljenje. No u subotu, kada je Enzo Fernandez postigao pogodak protiv Brightona, tom poznatom zveckanju pridružilo se i nekoliko taktova pjesme „Chelsea Dagger“ škotskog benda The Fratellis iz 2006. godine.

Pjesma je svakako zarazna, a i veza s klubom iz zapadnog Londona je očigledna kroz njen naslov i pojedine stihove. Ipak, reakcija navijača na njeno uvođenje kao „muzike za golove“ ove sezone nije bila pretjerano pozitivna.

„Ne kažem da je mišljenje jednoglasno, ali ogromna većina ljudi s kojima sam razgovarao smatra da muzika poslije gola uguši prirodnu proslavu“, rekao je Dominic Rosso, potpredsjednik Udruženja navijača Chelseaja, za The Athletic. „U trenucima kad želiš slaviti s timom, muzika se ubaci i preuzme sve.“

„Udarci po ogradama na Stamford Bridgeu postali su sinonim za velike golove, za pobjede u zadnjim trenucima. A s ovom muzikom to se jednostavno ne čuje.“

Izvor iz Chelseaja, koji je želio ostati anoniman, izjavio je da klub pokušava uvesti različite novine kako bi poboljšao atmosferu na utakmicama i privukao mlađu generaciju navijača, pritom poštujući tradiciju.

Muzika nakon gola, koja se prvo pojavila tokom prijateljskih utakmica pred sezonu, a sada se pušta i u takmičarskim mečevima u Premier ligi i Ligi prvaka, element je koji su prigrlili brojni stadioni širom svijeta. Uobičajena je u sjevernoameričkim sportovima poput NHL-a, gdje Chicago Blackhawksi takođe koriste „Chelsea Dagger“ za slavlje pogodaka.

Nije to ni potpuno strano fudbalu. Većina njemačkih klubova iz Bundeslige — 17 od 18 — pušta muziku nakon gola (izuzetak je Union Berlin), s izborom koji se kreće od „Song 2“ benda Blur kod St. Paulija do „Can-Can“-a kod Bayerna.

Slična praksa postoji i u nižim engleskim ligama. Komšije iz druge lige, Queens Park Rangers, puštaju instrumentalnu verziju pjesme „Papa’s Got a Brand New Pigbag“, uz navijački poklič „Hoops!“ kada postignu gol na Loftus Roadu.

Ali nedaleko, na Stamford Bridgeu, mnogi su nezadovoljni novim zvučnim rješenjem. Online peticija kojom se traži da klub prestane puštati muziku nakon golova već je skupila više od 1.500 potpisa.

„Fudbalski navijači su vrlo zaštitnički nastrojeni prema onome što smatraju svojom kulturom i vrijednostima kluba“, kaže Richard Weekes iz navijačke grupe We Are The Shed (WATS). „Navijači Premier lige uglavnom smatraju da muzika poslije gola ne pripada ovom nivou fudbala, i teško ih je uvjeriti u suprotno.“

Ideja iza muzike — da poboljša atmosferu — očigledno nije sve uvjerila. Prema istraživanju Udruženja fudbalskih navijača iz 2023., samo otprilike jedan od pet navijača smatra da ona pozitivno utiče na atmosferu.

„Chelsea ima problem s atmosferom“, dodaje Weekes. „Ali jedino mjesto i vrijeme kada nema problema s bukom jeste onaj trenutak odmah nakon gola. Ljudi viču, pjevaju, cijeli stadion živi. Dakle, muzika tu ništa ne rješava — pravi problem su periodi prije i poslije golova.“

Klub i navijačke grupe zajedno rade na poboljšanju atmosfere, kroz forume i posebni „komitet za atmosferu“. Jedan rezultat toga je i uvođenje „pjevajuće sekcije“ na tribini Shed End, kroz grupu WATS, koja je prvo testirana u Konferencijskoj ligi prošle sezone, a sada funkcioniše i u Ligi prvaka.

Osim muzike, navijači su protiv Brightona vidjeli i dimne mašine koje su puštene kad su igrači izlazili iz tunela. Klub je očito ozbiljan u pokušaju da poboljša ugođaj, ali teško je sve zadovoljiti.

„Pjevajuća sekcija je primjer kako, kada klub radi s navijačima, promjene mogu biti uspješne i prihvaćene“, kaže Rosso. „Ali kad se odluke donose bez navijača, sve djeluje isforsirano, kao neka vrsta zabave, WWE stil, a ne pravi fudbalski ambijent.“

„Nisam siguran da dimne mašine i pirotehnika stvarno donose atmosferu. Savjetovali bismo klubu da razgovara s navijačima i shvati šta oni zapravo žele.“

Takvih slučajeva saradnje već je bilo. Rosso kaže da se izbor muzike prije utakmica poboljšao uz pomoć navijača:  
„Prošle sezone puštali su Foo Fighterse sve do samog početka meča, ali su to brzo promijenili. Sad je to ‘Blue is the Colour’, i to su odlično tempirali — i to je nešto što je urađeno uz nas.“

S druge strane, uvođenje muzike nakon gola nije bilo predmet razgovora. „Nije bilo nikakve komunikacije s klubom o tome“, kaže Rosso. „Odmah nakon što smo je čuli na jednoj prijateljskoj utakmici u augustu, kontaktirali smo klub. Rekli su nam da budemo strpljivi i vidimo kako će eksperiment proći. Ali broj onih koji su protiv toga stalno raste.“

„Klub je inače otvoren za ideje i sluša nas“, dodaje Weekes. „Ljudi iz vrha su zainteresovani za sve što se tiče atmosfere, što je pozitivno — sve dok slušaju povratne informacije kad pogriješe, kao sada s muzikom za golove.“

Izvor iz kluba za The Athletic priznaje da su svjesni da se neće svima svidjeti promjene, ali da im se činilo kako su mnogi uživali u muzici. No, navijači s kojima su novinari razgovarali ne dijele to mišljenje.

„To ne samo da uguši prirodnu radost i spontanost poslije gola“, kaže Rosso, „nego djeluje potpuno isforsirano i većinom je odbijeno od strane navijača. Ako moramo zamijeniti navijačku proslavu s 30 sekundi pjesme, onda nešto ozbiljno nije u redu s našim stadionima.“

„Dobro je što klub pokušava naći načine da poboljša atmosferu“, zaključuje Weekes. „Neće uvijek sve uspjeti, ali sve dok slušaju reakcije navijača — a ovdje je ona jasna — i ne forsiraju ono što navijači očito ne žele, nema dugoročne štete.“

I klub i navijači žele da pronađu načine da podignu atmosferu.

Za navijačke grupe, najvažnije je da se to uradi na pravi način. Ne, kako pjevaju The Fratellis u „Chelsea Dagger“, samo – reda radi.