Priča iza „Lavolpiana građenja igre“ kojeg obožava Guardiola, a koriste mnogi klubovi

Taktičke evolucije često se kreću u krug. Kako se timovi prilagođavaju igri bez lopte, to tjera protivnike da se prilagode u igri s loptom, što opet izaziva nove promjene u igri bez lopte — i tako u krug.

Kada ekipe ne igraju "igrač na igrača" visoko na terenu, često se povuku u kompaktni blok 4-4-2 kako bi zaštitile prostor u sredini i natjerale protivnika da igra okolo njih.

Da bi to neutralisali, timovi često uvuku jednog beka u sredinu kako bi stvorili uski trojac u zadnjoj liniji, dok drugi bek ulazi u sredinu da djeluje kao dodatni vezni — što daje formaciju 3-2 u izgradnji igre.

Najnoviji trend je povratak „tradicionalnog“ beka — koji ostaje visoko i široko da rastegne teren i pomaže krilnom igraču preklapanjem ili utrčavanjem unutra. Zato ekipe sve češće spuštaju jednog veznog u zadnju liniju, kako bi održale trojku u prvoj fazi i olakšale progresiju lopte. Princip je isti, samo u drugom obliku.

Primjer se mogao vidjeti u Arsenalovoj prvoj utakmici protiv Manchester Uniteda, gdje se novi zadnji vezni Martin Zubimendi spuštao između Gabriela i Salibe — koji su se širili, dok su bekovi išli visoko preko centra.

To je bio i zaštitni znak Liverpoola u posljednjim sedmicama. Curtis Jones se često spuštao u toj ulozi u Community Shieldu protiv Crystal Palacea, a primjer se vidio i kod Ryana Gravenbercha protiv Athletic Bilbaa. On se spuštao između Konatea i Enda, dok su Kerkez i Frimpong gurali naprijed s krila.

Naravno, Pep Guardiola i Manchester City koriste ovu metodu godinama, još od Fernandinha.

U prvoj utakmici protiv Wolvesa prošlog vikenda, čak su dvojica igrača u istoj akciji odradila taj pokret: prvo Nico Gonzalez, pa zatim Tijjani Reijnders, odvlačeći protivničke igrače i otvarajući prostor za progresiju.

Zašto je metoda toliko popularna? Zato što otvara prostor, ubrzava cirkulaciju lopte i ostavlja protivničke napadače s previše terena za pokriti — što omogućava stoperima da izlaze naprijed ili da prave trokute s bekom i veznim na istoj strani.

Ovaj princip nije nov. Spuštanje veznog među stopere za izgradnju igre zove se ‘Salida Lavolpiana’ ili Lavolpiana građenje igre. Popularizirao ga je Guardiola, ali inspiracija je došla od jednog drugog čovjeka.

Malo je trenera koji su imali veći utjecaj na modernu igru od Guardiole, ali trener Cityja uvijek daje zasluge čovjeku koji mu je promijenio pogled na nogomet.

„(Johan) Cruyff je, daleko, trener od kojeg sam najviše naučio, i onaj zbog kojeg sam najviše patio“, rekao je Guardiola 2021.

Guardioline ideje o dominaciji posjedom, pozicionoj igri i korištenju bekova u sredini dolaze iz Cruyffove vizije. Generacijama kasnije, te metode i dalje koriste Guardiola i evropski velikani.

Ali ključna faza desila se 2006. kada je Guardiola, pred kraj igračke karijere, šest mjeseci proveo u Meksiku igrajući za Dorados de Sinaloa.

Prvi utjecaj bio je njegov tadašnji trener Juan Manuel Lillo, koji će kasnije dvaput postati Guardiolin pomoćnik u Manchester Cityju.

Guardiola je odigrao samo 10 ligaških utakmica, ali odlazak u Meksiko bio je i prilika da uči od Lilla, kojeg je cijenio još od Barcelonine utakmice protiv Real Ovieda 1996.

Drugi, manje poznat utjecaj bio je tadašnji selektor Meksika — Ricardo La Volpe.

La Volpe je bio golman, svjetski prvak s Argentinom 1978., a kasnije je trenirao mnoge klubove i reprezentacije. Najveći uspjeh bio mu je plasman s Meksikom u osminu finala SP 2006., kada ih je izbacila Argentina golom Maxija Rodrigueza u produžecima.

La Volpe je bio opsjednut igrom iz zadnje linije, kreiranjem brojčane nadmoći već u prvoj fazi izgradnje. Više igrača spuštalo se u tu liniju, čime se otvaralo više „salidas“ („izlaza“) za progresiju lopte.

Na treninzima je stalno ponavljao iste obrasce, forsirajući igrače da vježbaju različite „izlaze“ s lijeve i desne strane dok to ne postane automatizam.

„Koristio sam to s reprezentacijom Meksika na Kupu konfederacija 2005. i opet 2006. jer su mnoge ekipe igrale 4-4-2“, rekao je La Volpe.

„Vjerujem da se 2010. formacija 4-3-3 vratila kroz Guardiolinu Barcelonu. Od tada je široko prihvaćena. Igranje iz zadnje linije s namjerom vodi do brojčane prednosti u sredini, ali to nije lako.“

Nakon polugodišnjeg boravka u Culiacánu, Guardiola se penzionisao 2006. Po povratku u Španiju pisao je kolumne za El País tokom SP-a u Njemačkoj, gdje je istakao divljenje La Volpeovim metodama.

Nije prošlo dugo do Guardiolinog usvajanja ovih ideja u Barceloni B, a zatim i u prvom timu od 2008.

Barcelona je početkom 2010-ih koristila upravo ovaj princip — Sergio Busquets spuštao se između Puyola i Piquea, stvarajući situacionu trojku. To je bila najdominantnija i najatraktivnija ekipa ere.

U suštini, vezni koji se spušta među stopere najtipičniji je primjer Lavolpiana građenja igre, ali glavni princip — brojčana nadmoć radi progresije — pojavljuje se u raznim oblicima.

Na primjer, veliki dio karijere Tonija Kroosa zasnivao se na njegovoj navici da se povuče u lijevi poluprostor, primajući loptu i pomažući u izgradnji igre.

Kod Real Madrida pod Xabijem Alonsom, već se nazire da mladi Arda Güler može preuzeti sličnu ulogu, spuštajući se iz vezne linije i ulazeći u širu zadnju liniju.

Alternativno, Tottenhamov treći gol protiv Burnleya prošlog vikenda pokazao je kako golman Guglielmo Vicario izlazi naprijed da formira trojku, dok su stoperi širili igru.

Time su Burnleyeva dva napadača ostala s previše prostora za pokrivanje, a Spursi su lako gradili napad preko desne strane.

La Volpe se povukao iz trenerskog posla 2024., ali i dalje kao 73-godišnjak na svom YouTube kanalu analizira modernu igru i objašnjava svoje metode — uključujući i taj zaštitni znak izgradnje igre.

Dati ime akciji ili principu po osobi siguran je način da uđeš u nogometnu historiju. Cruyff ima svoj potez, Panenka svoj penal, a „Salida Lavolpiana“ možda nema isto zvučno ime, ali je ostavila ogroman trag.

To je princip koji postoji decenijama, ali je danas važniji nego ikada za elitne timove u potrazi za rješenjima u progresiji igre. Što se više stvari mijenjaju, to više ostaju iste.

Da Guardiola nije proveo onih šest mjeseci u Sjevernoj Americi, današnji nogomet mogao bi izgledati sasvim drugačije.

(New York Times)