The Athletic: Chelsea je ispao smiješan s Enzovim transferom

Prilično mnogo toga se dogodilo između prve sedmice aprila i otprilike 17 sati posljednjeg dana prijelaznog roka.

Španija je postala svjetski prvak. Ronaldinho je Madonnu na poluvremenu finala Svjetskog prvenstva dovezao na teren u nekom čudnom malom vozilu. Gianni Infantino je od neprikosnovenog kralja fudbala postao čovjek koji obilazi svijet i moli ljude za podršku. Crystal Palace je osvojio evropski trofej. Devet aktuelnih klubova Premier lige promijenilo je trenere. Tottenham Hotspur je potrošio 350 miliona funti (473 miliona dolara), a i dalje nema pouzdanog golmana niti centralnog napadača.

Ali jedna stvar koja se u tom periodu nije dogodila, a koja je možda bila neizbježnija od svega navedenog, jeste prelazak Enza Fernándeza iz Chelseaja u Manchester City.

Fernández je 3. aprila izostavljen, odnosno suspendovan, za dvije utakmice Chelseaja od strane tadašnjeg trenera Liama Roseniora, nakon što je veznjak svojim komentarima o budućnosti „prešao granicu“. U tom trenutku najvjerovatnija destinacija bio je Real Madrid, ali se Manchester City ubrzo pojavio u pozadini, nakon što je već dogovorio dovođenje velikog Fernándezovog obožavatelja Enza Maresce kao nasljednika Pepa Guardiole.

To izostavljanje/suspenzija bio je početak kraja, ili barem najjavniji pokazatelj početka kraja. Chelsea je tada mogao odlučiti da je Fernández veći problem nego što vrijedi, da je vrijeme da prodaju igrača koji je očigledno vrijedan član ekipe, ali nikako nezamjenjiv. Igrača kojeg su, uz malo mašte i dovoljno vremena, mogli zamijeniti i pritom ostvariti pristojnu zaradu.

Pa ipak, trebalo im je sve do šest sati prije zatvaranja prijelaznog roka da konačno dogovore prodaju Fernándeza Manchester Cityju. Proces pokušaja da ga zamijene još je trajao, ali tada je već bilo prekasno: ili su morali prodati Fernándeza i ostaviti ekipu oslabljenu sve do januara, ili zadržati igrača koji je narušio odnos s klubom. Konačna cijena od 125 miliona funti dogovorena je neposredno prije 17 sati u utorak.

Chelsea bi mogao tvrditi da se mnogo transfera realizuje kasno u prijelaznom roku. Ali problem s ovim transferom jeste to što se mogao završiti mnogo ranije, čime bi bili pošteđeni farsičnog završetka ljeta koji ih je ostavio da izgledaju smiješno i sa velikim rupama u ekipi.

Bila je to apsurdna saga prepuna besmislenog pokazivanja sile, neuspješnih pregovaračkih taktika i ogromne količine izgubljenog vremena.

Nakon incidenta u aprilu, Fernández je otišao na Svjetsko prvenstvo s neizvjesnom budućnošću. Igrao je za Argentinu, koja se stalno izvlačila iz problema, postigao je izjednačujući gol protiv Engleske u polufinalu, a zatim je na nevjerovatan način dobio crveni karton u finalu. Možda je i to trebalo biti upozorenje.

Na polovini turnira Real Madrid je osjetio potrebu da izda službeno saopštenje, u kojem je naveo da nema namjeru dovesti Fernándeza. Kada Real Madrid iz neke transfer-sage izađe kao najrazumnija i najdostojanstvenija strana, vjerovatno bi to trebalo natjerati ostale učesnike da malo zastanu i razmisle.

Uslijedilo je nekoliko sedmica izbjegavanja konkretnog odgovora, prije nego što je Rodri otišao u Barcelonu, a City dobio mnogo hitniju potrebu za iskusnim veznjakom. Fernández i Rodri su veoma različiti igrači, ali Maresca ga obožava i Cityju je bila potrebna dodatna doza autoriteta i iskustva uz druga pojačanja, Elliota Andersona i Ayyouba Bouaddija.

Chelsea je tada postavio rok koji se na kraju pokazao lažnim i prilično pompoznim. Vjerovatno u pokušaju da ubrzaju City, poručili su da je Fernández dostupan za 120 miliona funti, ali samo do 14. augusta.

Nije uspjelo - rok je prošao. U svijetu u kojem klubovi ne smiju izgledati kao da im neko diktira uslove, posebno ne rival, City nikada nije namjeravao odigrati tu loptu na taj način. Zatim je, 18 dana i još više nadmudrivanja kasnije, konačna cijena dogovorena.

Chelsea je dobio dodatnih 5 miliona funti, ali kada se prašina slegne i kada se svi u klubu pogledaju u oči, hoće li zaista smatrati da je taj novac vrijedio svega toga, kada ih je cijela situacija praktično koštala mogućnosti da dovedu odgovarajuću zamjenu?

Njihove dvije glavne mete za zamjenu Fernándeza uoči posljednjih dana prijelaznog roka bili su Manu Koné iz Rome i Lamine Camara iz Monaca. Roma u posljednjem trenutku nije odobrila prodaju Konéa, ali nije bilo važno, jer su nekoliko sati prije kraja roka dogovorili cijenu za Camaru.

Međutim, kako je sat prošao 23 sata, transfer Camare je iznenada propao. Chelsea sasvim opravdano može biti bijesan jer je francuski klub odustao od dogovora, ali teško je imati stvarno mnogo saosjećanja: kada sve ostavite za posljednji trenutak, nemate prostora da reagujete kada se dogodi nešto neočekivano.

Mogu pokušati odglumiti da ih to uopšte ne pogađa i pretvarati se da su savršeno zadovoljni preostalim opcijama, ali imaju samo jednog pouzdanog, dokazanog veznjaka svjetske klase - Moisesa Caiceda.

Njihove ostale opcije su Romeo Lavia (talentovan, ali 22-godišnjak koji gotovo nikako ne uspijeva ostati zdrav), Valentin Barco (sa 22 godine ima ograničeno iskustvo, posebno na poziciji veznjaka), Jordan Henderson (36 godina, doveden prvenstveno zbog karaktera, a ne igračkih sposobnosti) i nekoliko improvizovanih rješenja. Najbolje od njih je vjerovatno Reece James, koji bi a) možda ipak bio korisniji kao defanzivac i b) također ima problema s povredama.

City iz cijele priče izlazi u boljoj poziciji, jer su dobili igrača kojeg su željeli (iako i dalje ostaju pitanja o tome koliko im on zapravo odgovara), ali čak i tada ostaje osjećaj nervoze zbog toga što je sve moglo biti riješeno mnogo, mnogo ranije, da su samo ignorisali to kako će situacija izgledati i završili posao.

Od početka do kraja, ovo je bila zaista čudna saga.

Ne najmanje zbog činjenice da Chelsea ostvaruje profit od 20 miliona funti na igraču za kojeg su prije tri godine platili ogromnu sumu, u odnosu na njegovu tadašnju karijeru i dostignuća. U godinama koje su uslijedile Fernández je često bio veoma dobar, ali ne dovoljno dobar da konstantno opravda početnu cijenu, a povremeno je bio i teret za ekipu.

I, da - postojao je samo jedan klub koji ga je želio dovesti.

U određenom smislu, Chelsea je dobro iskoristio očaj tog jedinog ponuđača. City je morao zamijeniti Rodrija, i kao fudbalera i kao ličnost u svlačionici. A, zavisno od toga koliko velikodušno tumačite njihove namjere, ili su se doveli u situaciju u kojoj im je Fernández bio jedina opcija, ili su jednostavno ostali čvrsti i istrajali u ideji da će, ako ne mogu dovesti zamjenu odgovarajućeg kvaliteta, ostati s onim što imaju.

Na kraju su, nakon pregovora, praktično platili ono što je Chelsea tražio od samog početka.

Zbog svega toga, barem iz perspektive posmatrača, cijela priča djeluje kao potpuno gubljenje vremena.

Sada, na kraju prijelaznog roka, imamo situaciju koja je mogla biti riješena prije nekoliko mjeseci, ali je umjesto toga besmisleno razvlačena i na kraju skupo koštala Chelsea.

The Athletic